
Vučić u Ukrajini — šta zapravo znači Karpatska inicijativa?Poseta Aleksandra Vučića Ukrajini 18. septembra 2026. i njegovo učešće na prvom samitu Karpatske inicijative na prvi pogled deluju kao još jedan korak Srbije prema Evropskoj uniji. Međutim, kada se pažljivije pogledaju dokumenti i širi kontekst, događaj je zanimljiviji od običnog približavanja EU.Vučić je u Ukrajinu otišao na samit Karpatske inicijative, novog regionalnog formata koji okuplja Ukrajinu, Srbiju, Rumuniju, Poljsku, Slovačku, Češku, Austriju i Mađarsku. U širem okviru učestvuju i institucije EU. Zvanični cilj su regionalno povezivanje, energetika, saobraćaj, logistika, trgovina, bezbednost i investicije. Vučić je kao konkretan interes Srbije naveo upravo povezivanje sa regionom: auto-put Vršac–Temišvar, železničke veze Beograd–Budimpešta i dalje prema Ukrajini, Poljskoj, Slovačkoj i Češkoj, kao i šire infrastrukturno i ekonomsko povezivanje. Na samitu je Vučić razgovarao i sa ukrajinskim predsednikom Volodimirom Zelenskim. Prema saopštenju sa srpske strane, razgovarali su o pitanjima važnim za Srbiju, Ukrajinu i region, kao i o regionalnom povezivanju, logistici, ekonomiji, humanitarnim pitanjima, bezbednosti i budućoj obnovi i razvoju. Zelenski je naveo da su razgovarali i o evropskim integracijama Srbije i Ukrajine. Ali ovde dolazi najvažnija stvar.Deklaracija Karpatske integracione inicijative nije mirovni sporazum. Ona ne određuje granice Ukrajine, ne zahteva povlačenje ruskih snaga, ne govori o priznavanju Krima ili drugih teritorija i ne propisuje konkretan model za završetak rata. Poziva se na Povelju UN i principe ugovora EU, a glavni naglasak stavlja na dugoročnu bezbednost, stabilnost, razvoj i evropsku integraciju. To je veoma različito od ranije Kijevske deklaracije zemalja jugoistočne Evrope, u kojoj je izričito stajala podrška teritorijalnom integritetu Ukrajine u međunarodno priznatim granicama. Upravo zato je važno ne mešati ta dva dokumenta.Istovremeno, Karpatska inicijativa ima jednu veoma zanimljivu dimenziju. Ona praktično pravi regionalnu infrastrukturu za Evropu budućnosti: energetske veze, puteve, železnice, logističke pravce, trgovinu i investicije. Predstavljeno je oko 100 projekata ukupne vrednosti gotovo 40 milijardi evra, dok je više od 50 sporazuma vrednih preko milijardu evra bilo pripremljeno ili potpisano u okviru ekonomskog dela samita. Zato se može postaviti pitanje koje smo danas otvorili:Da li je Karpatska inicijativa, iako formalno nije mirovni projekat, možda jedan od instrumenata za pripremu Evrope za period posle rata?To se iz deklaracije ne može dokazati. Ali kao politička hipoteza ima logiku.Ako se danas grade transportni i energetski pravci koji povezuju Ukrajinu sa srednjom i jugoistočnom Evropom, ako se stvaraju novi trgovinski kanali i ako se govori o budućoj obnovi Ukrajine, onda se istovremeno gradi okvir koji može da funkcioniše kada rat bude završen, bez obzira na to kakav će biti konačni politički dogovor.Zbog toga smo Karpatsku inicijativu slikovito nazvali „trojanskim konjem ka miru“ — ne zato što u deklaraciji postoji skrivena mirovna klauzula, nego zato što se kroz ekonomsku, infrastrukturnu i regionalnu integraciju možda stvaraju uslovi za budući mir koji se danas još ne naziva mirovnim procesom.Tu se uklapa i širi evropski problem.Evropa sve otvorenije govori o posledicama visokih cena energije i problemu konkurentnosti svoje industrije. Istovremeno, zvanična evropska politika i dalje govori o podršci Ukrajini i dugoročnom smanjenju zavisnosti od ruskih energenata. Dakle, postoji očigledna napetost između geopolitičkih ciljeva i ekonomskih troškova.Nije nužno da će evropske države javno reći: „Rat nas je skupo koštao i sada moramo tražiti kompromis.“ Mnogo je politički prihvatljivije govoriti o „trajnom miru“, „bezbednosti“, „obnovi“ i „novoj evropskoj arhitekturi“.A tu dolazimo i do naše rasprave o političkom jeziku.Kada političar napravi ustupak, retko će ga predstaviti kao ustupak. Predstaviće ga kao rezultat svoje uspešne politike. To važi za gotovo sve političke lidere, a Donald Tramp je samo naročito prepoznatljiv po tome što diplomatske neuspehe ili kompromise često predstavlja kao pobede.U tom smislu, moguće je da se paralelno odvijaju dva procesa: javni proces bezbednosnog i političkog suprotstavljanja, i manje vidljiv proces pripremanja budućih ekonomskih i političkih odnosa.I zato Vučićevo prisustvo u Ukrajini ne mora automatski značiti da je Srbija „stala na ukrajinsku stranu“. Ali isto tako nije beznačajan događaj.Posebno je zanimljivo što je Vučić na samitu rekao da su svi prisutni imali određene primedbe na Ukrajinu. Nije želeo da otkrije šta je lično zapisao tokom izlaganja poljskog premijera, ali je naglasio da su primedbe na račun Ukrajine iznosili različiti učesnici. To daje još jednu nijansu celoj priči: Srbija je ušla u format koji je jasno evropski orijentisan, ali se iz samog Vučićevog ponašanja ne vidi da je prihvatio baš svaku političku interpretaciju koju Kijev zastupa.Zato bih današnju diskusiju završio ovako:> Karpatska inicijativa nije mirovni plan za Ukrajinu. Ali može biti deo pripreme za Evropu posle rata. Vučićev odlazak u Ukrajinu predstavlja uključivanje Srbije u taj proces, uz pokušaj da se istovremeno zadrži prostor za sopstvenu politiku. A ako rat jednog dana bude završen kompromisom, mnoge stvari koje se danas predstavljaju kao bezbednosna ili ekonomska politika mogu se naknadno pokazati kao priprema terena za mir.

dnadrljanski.wordpress.comCustomize
